Saturday 26 November 2016

Filosofski rječnik ili pojmovnik ili terminologija


A

A = A - najviše univerzalan simbolički prikaz principa identiteta, tj. jednakosti sa samim sobom, od antike, ali Hegel će dodati i da je A = neA

ad hoc – (lat. za ovo), izraz kojim se označava ono što nečemu pristaje

afekt - (lat. affectus = duševno stanje; strast) ili afektivno stanje u psihologiji koje označava osjećaje ili emocije koje snažno djeluju na tjelesni izraz

afinitet - (lat. affinis = srodan), označuje srodnost ili težnju k jedinstvu s nečim

afirmacija - (lat. affirmatio) tvrdnja u smislu priznavanja nečeg, atributivnost (negacija je suprotnog značenja)

agaton - (grčki = dobar, plemenit) u smijeru Božanskog kvaliteta

agatologija - nauka o dobru kao dio klasične etike koja proučava ontološke temelje dobra i moralno dobro te kako isto postizati

agnosticizam - učenje koje negira mogućnost potpune spoznaje apsolutnog, uči da postoji određena granica spoznaje koju je nemoguće prekoračiti. Pojam iznio T.H. Huxley u 19. vijeku s značenjem ,,ne znati ništa” o nečemu, a isti pojam kasnije poprima značenje ,,nemoguće spoznaje” ili pak više ,,odustajanje od“ nečeg

akademija - naziv Platonove škole na vježbalištu u Atenskom parku posvećenom junaku Akademu. Ovu školu su uništili rimski vojnici 86. pne. i ona je kasnije izrastala u nekim novim oblicima

akcidentalan - (lat. accidens) nebitan, sporedan, što je nebitno za nešto. Suprotan pojam ovom je esencijalan, supstancijalan, bitan

aksiologija - filosofska disciplina o vrijednostima. Vrijednosti ne postoje kao realnost već važe, vrijede, a važenjem se bavi um. Pojam uvode u 19. vijeku neokantovci, preuzimaju fenomenolozi

aksiom - (grč. dostojanstvo) stav koji ne treba dokazivati a koji je osnova svakog dokazivanja, istina koja je očigledna i kao takva se ne dokazuje

akt - čin

aktivizam - pogled na svijet koji nadređuje praksu teoriji i ističe ulogu akcije za ostvarenje vrijednosti uopšteno. I ko zna koliko filosofski?

aktualizam - učenje koje naglašava da je sva materijalna i duhovna stvarnost neprekidno mijenjanje, dešavanje, proces ili akcija.

alegorija - slikovito izražavanje u govorenju, pričom, kao vrsta simbolizma zajedno s metaforom

aletheia - raskrivanje, Grci su raskrivali svijet tj. dozvoljavali da se pojavi ono što se već desilo, za razliku od modernog čovjeka koji ,,istražuje", reći će Hajdeger.

algebra - (arap. al-gebr = obnova), dio aritmetike ili matematike koji se bavi brojevima (ciframa)

alijenacija - otuđenje, u filosofiji otuđenje čovjeka, gubljenje i negiranje njegova Biti ili Suštine, suprotno ozbiljenju i potvrđivanju. Važna ketegorija kod Marxa u kapitalističkom društveno-ekonomskom uređenju.

alternativa – (lat. alternus = izmjeničan, naizmjenično) kao izbor između dvije ili više mogućnosti

altruizam - (lat. alter = drugi), etički stav i ponašanje prema kojem treba nastojati da se ostvari dobro drugog pa i to po cijenu čak lične štete. Pojam je sačinio A. Comte. Suprotan pojam ovom je egoizam

ambivalentnost - istovremeno izaziva dva različita raspoloženja: ljubav i mržnju, privlačnost i odbojnost, i slično

amoralizam - učenje da ne postoje nikakve realne ni opšte moralne vrijednosti

amoralnost - ljudsko djelovanje koje se ne obazire na postojanje moralnih normi

anafora - (grč. uzdizanje) je u govoru ponavljanje jedne ili više riječi na početku sljedeće rečenice da bi se naglasila ponovljena riječ. Pojam se koristi i u hrišćanskoj liturgiji za glavni dio mise, euharistijsku molitvu (ili kanon)

analitički i sintetički sudovi – prema Kantu analitički sud je onaj kod kojeg se predikat već nalazi sadržan u subjektu, pa se zato do njega dolazi analizom subjekta (npr.: životinja nije razumno biće) i takav se sud ne mora dokazivati jer ne dodaje znanju ništa novo. Sintetički su sudovi, naprotiv, oni u kojima se predikat nalazi izvan pojma subjekta (npr.: čovjek je kosmičko biće). Sintetički sudovi povećavaju sadržaj znanja. Kao ideal sintetičkih sudova su matematički

analitika - je Aristotelov naziv za logiku kao organon, koja se tako naziva od stoika, i analizira oblike rasuđivanja kao teorija silogizma

analiza - (grč. RAZriješiti) je rastavljanje neke cjeline na njene dijelove radi saznanja cjeline

analogan; analogija - kao pojam koji govori o raznim stvarima koje se u nečemu slažu, slične su ali nemaju potpuno isto značenje; izvorno je matematički pojam i u filosofiji sličnost odnosa među različitim objektima

anamneza - sjećanje Duše na ono što je ranije bilo, i pojam zastupljen najviše u Platonovim djelima

anarhizam - bezvlašće. U filosofiji politike učenje koje traži nepostojanje bilo kojeg državnog ili pravnog poretka na Zemlji. Izvorno je nastao u Rusiji kao daljnja razrada komunističkog društva. Etimološki se može i šire razjašnjavati. 

animizam - (lat. anima = Duh, Duša) kao termin uvodi E.B. Tylor 1867. godine, da bi označio primitivnu religiju gdje sva živa bića posjeduju Dušu kao životno počelo. Suprotno je mehanicizam

anticipirati (lat. anticipare) - unaprijed uzeti (uzimati), unaprijed primiti (primati), ili dobiti predstavu ili stvoriti sud o nečemu unaprijed, činjenje nečeg prije vremena, stvaranje suda o nečemu unaprijed, kao da je istinit, s tim da treba kasnije da se dokazuje. Sve saznanje kojim mogu saznati a priori i odrediti ono što je empirijsko zove se anticipacijom. Pojam koriste stoici i epikurejci

antiistoricizam - kulturno i intelektualno ponašanje koje obezvrjeđuje vrijednost istorijskih spoznaja u ljudskom saznanju

antika - (lat. antiquus = star, prvošnji, negdašnji)  znači kulturu starih naroda, a naročito grčko-rimski svijet, njegovu materijalnu i Duhovnu kulturu

antinomija - (grč. protiv - zakona) kao kontradikcija između dvaju iskaza o istoj stvari

antropocentrizam - pogled na svijet da je čovjek središte Svijeta, u antičkoj filosofiji izraženo mišlju čovjek je mjera svih stvari.

antropologija (grč. antropos = čovjek ili onaj koji gleda prema gore) je disciplina koja proučava ljudski život i kulturu, čovjeka te, sličnosti i razlike među samim ljudima: kako oni žive, šta rade, šta i kako misle, kako se odnose prema okolini. Može da proučava sa biološkog, medicinskog, filosofskog ili nekog drugog aspekta, ovdje je riječ o filosofskoj antropologiji. Hajdeger će istu kritikovati kao onu koja polazi od toga da već zna šta je čovjek. I šta to znači biti čovjek? Ljudi koji se bave antropologijom zovu se antropolozi. 

antroposofija - (grč. čovjek - mudrost) prvo označava dio teosofije R. Štajnera, a oslanja se na središnju ideju gnostičkog shvatanja čovjeka po kojem je njegov ,,Duhovni” dio utjelovljenjem ,,zarobljen” u tijelo, iz kojega se mora osloboditi. Tijelo je kao tamnica

apatija - (grč. ne - strast) kao bestrasno stanje, često se prevodi i kao bezvoljno

apeiron - (grč. ne-ograničeno, Beskonačno) je kod grčkog filosofa Anaksimandra (6-8 vijek pne) iskustvu nedostupno počelo iz čega sve nastaje i u isto se vraća. Aristotel ga naziva ,,prvom materijom”

apercepcija (lat. ad - per - capere = puno posjedovanje nečeg) je svijest sopstvenih percepcija, tj. svijest percipiranja. Ovaj pojam u filosofiju Leibniz da naznači samosvjesnu percepciju karakterističnu samo za razumnu dušu. Pojam preuzima Kant i razlikuje empirijsku (svijest koju subjekt ima o svakoj predstavi) i transcendentalnu apercepciju (koja je svjesna sinteza koju duh čini nad različitim predstavama povezujući ih međusobno). Ovo jedinstvo svijesti Kant zove čista ili prva apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti, sinteza predstava, i koja omogućuje apriorni sintetički sud.  

apodiktično - (grč. pokazano, dokazano) kao pojam označava sigurno izražavanje neke veze pojmova u sudu. Izraz je Aristotelov i njime se označava nepobitno dokazana teza uz pomoć formalno savršenog silogizma

apofaktično - (grč. šutnja) nemogućnost reći nešto sigurno

apologeti - su u ranom hrišćanstvu branioci važnosti vjere za religiju. Nastaju kao reakcija na gnostike koji su spoznajom pokušavali doći do odnosa vjere i razuma. Najpoznatiji apologet bio je Tertulian koji tvrdoglavo hoće odbaciti svaku povezanost religije i filosofije. 

apologija - (grč. braniti se, opravdati se) je pojam koji izvorno označava odbranu na sudu, samog okrivljenika ili njegova branitelja u dokazivanju nedužnosti. Iz antike je poznata ,,Sokratova apologija”, kao jedno od prvih Platonovih djela. Većina hrišćanskih pisaca drugog vijeka su poznati ,,apologeti”, koji pišu apologije u kojima brane hrišćane od napada pogana i Židova

aporija - (grč. slijepa ulica, sumnja, poteškoća) je pojam koji u grčkoj filosofiji označava manjak rješenja, suprotstavljanje više međusobno nepomirljivih mogućnosti

aprehenzija (lat. apprehensio) - filosofsko poimanje sadržaja neke predstave, razumijevanje, pojam, predstava; aprehendirati - pojedine čulnošću date elemente opažaja i obuhvatiti u jednom nizu.

a priori - a posteriori - (lat. ono što dolazi prije i ono što dolazi poslije) u vezi priznavanja razlike prvenstva reda bitka u odnosu na red spoznaje (npr. uzrok je u prirodnom redu prije posljedice makar ova bila prva u redu spoznavanja). Prema modernom značenju a priori je nešto spoznato ili jasno nezavisno od iskustva; a posteriori je nešto spoznato na temelju iskustva. Kod Kanta spoznaja a priori je jedina opće vrijedna i neophodna, nezavisna je od svakog iskustva i svih čulnih utisaka. Spoznaja a posteriori proizlazi iz iskustva pa zato nije univerzalna ni nužna. Kod Kanta ,,a posteriori” je iskustvo nasuprot apriorizma

Apsolut - beskonačan, Vječan, prvi osnov Svijeta, najčešće povezivan s Božanskim kvalitetom naspram svijeta oblika

apstrahovanje - (lat. abs-trahere = vući van, odvajati, izdvojiti; izdvajanje) je postupak kojim ljudski um stvara opšte pojmove iz spoznaje individualnih predmeta, izdvajanjem prostorno-vremenskih i nebitnih, pojedinačnih oznaka dolazi se do bitnih i opštih

apsurd - (lat. besmislen, neskladan, nezgodan) je ono što je kontradiktorno, zatim ono što se opire razumu. Za Hobbesa apsurd je izraz koji je bez značenja, jer krši data lingvistička pravila, kao ,,okrugli kvadrat” koji ne znači ništa, predstavlja samo skup slova ili glasova

aretologija - (grč. vrlina, krepost - nauka) je nauka o kreposti i vrlini. Prema Sokratu nema ispravnog djelovanja bez poznavanja onoga što se čini, odnosno nije moguća etika bez znanja o tome

argument - (lat. dokaz, razlog; dokazivanje, obrazlaganje) je ono na čemu se zasniva sigurnost nekog dokaznog postupka, npr. niz izjavnih rečenica od kojih jedna slijedi iz druge i identifikuju se u zaključku. Rečenice koje se predstavljaju kao razlozi za zaključak zovu se premise. Najosnovnija oznaka argumenta je njegova valjanost, i argument je valjan ako nije moguće da su premise istinite, a da zaključak bude neistinit

argumentacija -  je izvođenje dokaznog postupka, dokazivanje, govor u kojem jedna tvrdnja jasno posljedično slijedi iz prethodne. Prema Aristotelu je to zaključivanje na osnovu tačnih ideja

arhé - (grč. početak, počelo) je ono što je početak ili počelo neke stvari, ono iz čega sve slijedi. Pojam u filozofiju uvodi Anaksimandar, a kod Platona označava vječnu Ideju; kod Aristotela ono što je prvo u redu bitka ,,principium essendi” ili u redu spoznavanja “principium cognoscendi”

arhetip - (grč. početak, počelo - model, uzor) je izvorni idealni uzor od kojeg proizlaze svi ostali konkretni oblici neke ontološke ili umjetničke proizvodnje. U metafizičkom se smislu pojam pojavljuje u platonizmu i neoplatonizmu. Za Platona je to Ideja ili originalni uzor forme čije su čulne stvari samo jednostavna kopija. Prema Plotinu, arhetipi su ono od čega je Bog najprije stvorio noetički kosmos, ili svijet Ideja, po čijem je uzoru stvoren čulni svijet. Prema Augustinu, a. su Božje misli koje su model po kojima on stvara. U analitičkoj psihologiji Junga to su primordijalne slike prisutne u kolektivnoj svijesti

aristokratija (grč. aristoi = najbolje po kvalitetu, ne nasljedno; kratia = vladati) kod starih Grka sistem vladanja kao ‚‚vladavina najboljih", onih koji su se dokazali znanjem, mudrošću, hrabrošću i plemenitošću u zajednici. Sam pojam je kasnije izgubio na svom izvornom značenju uvođenjem nasljedne vladavine i prioriteta po rođenju i po bogatstvu, što je, naravno, zloupotrebljeno. Pripadnici aristokratije, ne samo da imaju veća prava nego drugi ljudi, već treba da imaju i veće obaveze da se vladaju plemenito, uzvišeno i darežljivo, veća je odgovornost. Ali problem je ako prirodno i nisu baš takvi. Ipak, često su bili stubovi društva, te ako je njihovo vladanje bilo uzvišeno, tada je i društvo u cjelini bilo prosperitetno, duže je trajalo i veće su bile mogućnosti čovjeka uopšte za samoostvarenjem.

asertorički sud - oblik modalnog suda u kojem se tvrdnjom ili negiranjem jednostavno nešto izriče

asimilacija - (lat. izjednačivanje, uspoređivanje) je djelovanje kojim neki subjekt prihvaća drugi čineći ga sebi sličnim

askeza - odricanje bilo kakvih metarijalnih uživanja, životni ideal izražen kod k(c)inika, stoika, sa Sokratom i poslije njega te, nekih srednjevjekovnih religijskih redova. Pojam prisutan i u hrišćanstvu

asomatičan - (grč. ne-tijelo, netjelesan) uopšte znači ono što je nevidljivo, apstraktno, što postoji u riječima i misli. Za Platona je oznaka svijeta ideja ukoliko je različit od čulnog svijeta; a za stoike praznina, vrijeme i misao

astralno tijelo - (grč. nebesko ili zvjezdano tijelo) gdje prema nekim antičkim učenjima (npr. hermetizam) čovjek pored fizičkog posjeduje i astralno nevidljivo tijelo, koje posjeduje finiju strukturu od fizičkog koje je duplikat. Astralno tijelo se iz fizičkog može izdvojiti tokom sna, narkoze, transa i sličnih stanja i vezano je svjetlosnom niti kao ,,puplanom vrpcom”

ataraksija - stanje bez emocija, duhovni mir i vrlo čest religijski ideal antičkog doba.

ateizam - pogled na svijet koji negira postojanje Boga ili bogova, božanstveng i bilo kakvih nadprirodnih sila, ove vrste kvaliteta uopšte.

atom - (grč. nedjeljiv), tim su pojmom starogrčki filosofi, Leukip i Demokit, označavali najmanju nedjeljivu osnovu materije i Duše

atribut - (lat. pridijeliti, dodijeliti, dodati), u logičkom smislu označava ono što je u predikatu rečeno s obzirom na subjekt, u ontološkom smislu znači odrednice supstancije, dok u neoplatoničkoj i skolastičkoj tradiciji su to posebni izričaji o Bogu, kojima ljudski um nastoji izraziti Njegove savršenosti: jednotu, dobrotu, istinu, svemoć, itd.

autarkija - (grč. potpuna samostalnost, samodostatnost) je pojam prisutan kod predsokratika, a u grčkoj filosofiji (stoičkoj najviše) označava etički stav nezavisnosti od užitka i stvari kao najviši životni ideal za čovjeka, to je oznaka mudraca i smatrana je neophodnom za postizavanje sreće

autentično - ono što je izvorno, istinski, nepatvoreno. Pojam koriste egzistencijalisti, naročito Heidegger, da označe čovjekovu unutrašnju ,,autentičnu egzistenciju” življenja u punoj svjesnosti vlastitog određenja, za razliku od neautentičnosti (banalnosti), koju predstavlja svakodnevni život

autonomija - (grč. sam - zakon) moć davanja zakona sebi samom, nezavisnost u nečemu

autoritet - (lat. ugled, uzor, jamstvo, nalog, vlast), moć uticaja nekoga ili nečega na nekog drugog ili nešto drugo svojom prirodnom ili nekom drugom pozicijom

avgustinizam - srednjovjekovni smijer u teologiji, filosofiji i politici koji se nadahnjivao učenjem sv. Augustina

averoizam - pojam označava filosofsku i naučnu misao arapskog filosofa Averoesa i njegove škole, a naročito u tumačenju Aristotelove filosofije. Najznačajniji stavovi averoizma su: subordinacija (upravljanje) vjere prema istinama razuma; vječnost materije i svijeta; jedinstvo mogućeg uma kod svih ljudi (monopsihizam)


B

Biće - što jest, Ono što postoji bez obzira je li dostupno čulima (osjetilima) ili ne.

Bit - ono po čemu jest to što jest, istinska i opšta priroda jednog Bića, stvari

Bitak - ono po čemu jest sve što jest, šablon svemira, bit bića kao bića, ono po čemu Bića jesu.

bivanje - u najopštijem smislu promjena, zbivanje, događanje, mijenjanje. Prvotno izraženo u misli Heraklita: Sve teče (Panta rei).

budizam - filosofsko-religijsko učenje indijskog princa Siddharte Gautame, poslije nazvanog ,,Buddha" (prosvijetljeni). Ili je to pak Put. Polazi se od ,,4 plemenite istine": istina o bolu, istina o nastanku bola, istina o prestanku bola i istina o putu koji vodi do prestanka bola. Četvrta istina (Put) ima osam ,,faza": ispravni pogledi, ispravne namjere, ispravan govor, ispravna djelatnost, ispravan način života, ispravan napor, ispravna pažnja, ispravna meditacijska sabranost. Budizam naglašava jednakost svih ljudi, žestoko osuđuje indijski društveni poredak po kastama i odbacuje religioznu askezu.


Č

činjenica - ono što jeste na opštevažeći način i što se može potvrditi.


D

definicija (lat. definitio = ograničenje) sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj nekog pojma tako da bude razgovijetan. Neki pojam se definiše najbližim rodnim pojmom (genus proximum) i vrsnom razlikom (differentia specifica).

deizam (lat. Deus = Bog) učenje da je Bog tvorac svijeta i moralni zakonodavac, ali svijetom ne upravlja već ga je ostavio ljudima i prirodnim zakonima. Suprotno je: ateizam, teizam, panteizam.

determinizam (lat. determinatio = određenje) učenje o opštoj i potpunoj određenosti (determinaciji) svih pojava, bilo materijalnih bilo duhovnih. Sve što jest posljedica je nekog uzroka i uzrok je nekoj drugoj stvari, ne postoji ni sloboda ni slučaj. Izvorno potiče od Demokritovog učenja o atomima.

dijalektika - (grč. dialektike tekhne) zakonitost kretanja života, ali i umijeće vođenja razgovora, vještina provođenja kroz pitanja i odgovore, sokratovski ili platonovski način iznalaženja istine razvijanjem unutarnjih protivrječja do njihove očiglednosti. Ovo je važni i kod Hegela: dijalektika je zakonitost po kojem se Svijet odvija, tj. po kojemu Bitak (Apsolut) ostvaruje samog sebe kroz vrijeme. I kod Marksa je, ali dijalektički materijalizam, kao Hegel postavljen na noge.

diskriminacija - (lat. discriminare = razlučivati) podjela po različitim svojstvima; postupak kojim se nekome oduzimaju prava zbog pripadnosti nekoj skupini ili zbog kakvog svojstva.

dobro - ono što treba biti, suprotno zlu ili još bolje - nedostatak Dobra.

dogma (grč. dogma = mnijenje, opše narodno mišljenje) koje se postavlja kao neopovrgljivo, neoborivo, bez potrebe za preispitivanjem točnosti. U religiji je to temeljni stav vjere, izvorno načelo iz kojeg se izvode ostala. Snagu dogma najčešće crpi iz nekog autoriteta. Nije naročito popularna među slobodnim ljudima i umjetnicima.

doksa - prividno mišljenje, mnijenje. Za Parmenida o svemu osjetilnom (čulnom) je moguće jedino mnijenje (doxa), a ne znanje (episteme). Naziva ga i ,,mišljenje smrtnika".

društvo - ukupnost odnosa u kojima međusobno povezani (u-druženi) ljudi proizvode uslove svoga opstanka i razvoja.

država - posebno organizovan dio društva koji, oslanjajući se na silu, u načelu garantuje sigurnost svih njenih članova (o-država).

dualizam - (lat. duo = dva) učenje koje svu raznolikost pojava svodi na dva međusobno nesvodiva počela. npr. na duhovni i materijalni. U teologiji (zoroastrizam, srednjevjekovni patareni, bogumili, hugenoti, katari,...) i naziv za učenje o dva praizvora: dobrom i zlom.

Duh - ukupnost misaonih i stvaralačkih moći. Duh se sublimira i jedino tako biva vidljiv kroz: istoriju, kulturu, nauku, umjetnost i drugo. 

Duša - cjelokupnost doživljajnih moći nekog živog bića. Nevidljivo oku tijelo. U Egiptu su smatrali da čovjek ima 9 tijela pored vidljivog materijalnog.

dužnost - to je osjećaj obaveze i svijest o tome što u određenim okolnostima neizbježno treba učiniti. Ova unutrašnje doživljena obaveza je da se nešto učini u skladu s određenim načelima, u osnovi  je moralnog postupanja i jedan od temeljnih pojmova etike. 


E

egoizam (lat. ego = ja) sebičnost, samoljublje, sebeljublje, samoživost, na štetu opšteg. Suprotnost: altruizam.

egzistencija (lat. existentia - opstanak, izvan stajanje) opstanak, opstojanje, postojanje za razliku od biti, esencije kojima je mišljeno nešto što jest. Samo to da nešto jest, nezavisno o tome šta je to nešto.

egzistencijalizam - je pravac koji naglašava čovjekovu egzistenciju kao jednokratnu, konačnu (Sartre: ‚‚istorijsku"). Po Sartreu, kod čovjeka postojanje prethodi njegovoj biti, tj. čovjek nema unaprijed određenu bit, tek postojanjem slobodno određuje svoju vlastitu bit. Jaspers egzistenciju poistovjećuje sa slobodom kao ‚‚mogućnošću da postanemo ono što nismo".

eksplicitan (lat. explicitus = izložen, izvijen, izmotan, izastrt) iz neke cjeline kao dio izvađen i izložen.

ekstaza - izlaženje izvan sebe, maksimalna sreća i ushićenje kao dodir ili ne s Božanskim. u Plotina je jedini ,,pravi" način spoznaje ,,Jednog", Bitka, Praizvora, Svijetle tačke su često poistovijećivane s Božanskim.

eklekticizam - pogled na svijet koji neka svojstva uzima iz različitih sistema, često povezano s površnošću. Jedan od pravaca u filosofiji.

eklesia - sabornost, zajednica, Crkva u Duhu.

emanacija - isijavanje, izviranje. Po principu emanacije, sve što je udaljenije od ,,Jednog", Bitka, Boga to manje jest, to više gubi na Biti.

emancipacija (lat. emancipatio = otpuštanje sina ispod očinske vlasti) izlaženje iz podčinjenog odnosa spram nečega, oslobođenje od toga.

emfatičan - s naglašenom važnošću, jak u tonu, izvan faze i utom smislu zanosan ili ushićen, izgovoren i svečanim tonom, uzvišeno na taj način, uzbuđujući.

empatija - (grč. en = u, pathos = doživljaj), čuvstvo, raspoloženje, uživljavanje.

empirija - (grč. empeiria = iskustvo).

empirizam - filosofski pravac koji naglašava iskustvo kao prvenstven izvor sveukupne spoznaje. Ljudski duh je za Loka rođenjem tabula rasa (neispisana ploča) na kojoj iskustvo ostavlja tragove te, ne postoje urođena znanja ili spoznaje. Jaka empirijska tradicija je bila u Britaniji.

entelehija - ono što je poprimilo oblik prema svrsi. u aristotelovskoj filosofiji počelo života. To je i formativni uzrok (oblik) i finalni uzrok (svrha) živog bića pa je život uvijek svrhovit.

epikurejizam - ateističko učenje antičkog filosofa Epikura da je smisao života ugoda, bilo tjelesna bilo Duhovna, svaka stvar donosi i ugodu i bol, a um je vaga koja ih mjeri i proračunava. Često je povezivan sa ekstremnim hedoizmom.

eristika - umijeće raspravljanja kojoj je jedini i osnovni cilj uvjeriti neistomišljenika da nije u pravu. Izvorno su je razvili sofisti.

Eros (grč. Eros = prvi Bog koji spaja zemlju i nebo, ljubav, želja, ali i žudnja, strast, čeznuće za čim, jer svaki pojam znači obje krajnosti). Eros je i stvaralačko počelo, zanos koji nekoga na nešto potiče.

esencija (lat. essentia = bit, suština) za razliku od pojma egzistencije kojim je mišljeno da nešto jest, pojmom esencije misli se ono šta to jest.

estetika (grč. aisthesis = osjećanje, čuvstvo, opažanje) filosofija lijepog, odnosno umjetnosti. Bavi se suštinom lijepog u umjetnosti - u njenom stvaranju, doživljaju i prosuđivanju.

esteticizam - shvatanje da je najviša vrijednost čulno viđeno, pa čak i veće od istine same. Nietzche: Život može dobiti na važnosti jedino kao estetski fenomen. Ali, šta je on time mislio? 

etatizam - (franc. etat = država) u politici pravo nadmoći države nad bilo kojim oblikom društvenog zbivanja, osobito nad gospodarstvom.

etika (grč. ethos = običaj, navika ili navada) kao filosofija morala istražuje izvore i svrhu moralnog prosuđivanja. Najosnovnija dva etička gledišta su autonomno (izvor morala u čovjeku) i heteronomno (izvor morala izvan čovjeka).

eudaimonizam - etičko učenje o dubokom osjećaju sreće kao svrhe cjelokupng ljudskog djelovanja. Dobro je ono što nas čini sretnim. Izvorno je došlo od Aristotela.

evolucionizam (lat. evolutio = razvijanje) uopšteno teorijsko promišljanje o nastanku stvari, bilo iz prirode, bilo iz društvenog života, kao neprekidnom razvitku. Najpoznatiji evolucionisti su Darwin (biologija) i Spencer (sociologija, psihologija) ili Anry Bergsonova ,,Stvaralačka evolucija".


F

fatalizam - uvjerenje da je zbivanje u svijetu neizbježno unaprijed određeno. Vrlo često izražen u ranim grčkim mitovima i tragedijama.

fenomenologija - kada je Kant završio svoju kritiku metafizike, zaključivši da je sve što uopšte možemo spoznati s empirijskom sigurnošću fenomenalni svijet čulnog iskustva, a nikad noumenalni svijet stvari ,,po sebi", postavilo se pitanje: ,,Ali što mi to u iskustvu iskušavamo?" Fenomenologija predstavlja pokušaj odgovora na to pitanje, usredsređujući se na analizu načina na koji se stvari javljaju u našoj svijesti.

fetišizam - vjerovanje u čarobnu moć nekih predmeta prožetih mističnim silama, često izražen u primitivnih religija.

filodoksija, filodoxia (grč. doksa = mnijenje, tuđe mišljenje) - slavoljublje, častoljublje ili, možda, ljubitelj ubjeđenja.

filosofem - (grč. philosophema) određena filosofska postavka, odnosno nauk.

filosofija, filoSofija (grč. φιλοσοφία = ljubav prema mudrosti), pojam se pripisuje Pitagori (6. vijek pne). Mudroslovlje je spoznaja svih stvari po njihovim uzrocima, pomoću prirodnog svjetla razUma. Za razliku od nauka koje proučavaju određeno područje stvarnosti, filosofija proučava cjelokupnu stvarnost, nije nauka već je Put, sam način života usmjeren ka Božanskim kvalitetima. Kao posebna intelektualna aktivnost nastaje u staroj Grčkoj i tipičan je evropski fenomen, ne negirajući time da i u drugim kulturama postoje elementi filosofskog znanja.

filosofija (analitička) - uobičajen naziv za vrlo različite filosofske struje koje su se početkom 20. vijeka javile na njemačkom i anglosaksonskom govornom području. Ponekad se koristi naziv „Filosofija jezika" da bi se naglasio prvi predmet, a i najranije područje interesa, kao i naziv „jezičko-analitička filosofija" ili ,,analitička filosofija jezika" da bi se naglasila time i metoda istraživanja. Uz jezik i analizu postoje barem još tri elementa koja čine pokret „analitičke filosofije" posebnim: lingvistika, rezultati istraživanja prirodnih nauka, zdravorazumske intuicije ili vjerovanja kojima se prirodnonaučna rješenja, kroz integrativnu analitičku filosofiju, ili suprotstavljaju ili nastoje s njima dovesti u sklad. Neka od filosofskih strujanja koja su pogodovala razvitku analitičke filosofije su: idealizam (kao značajno stanovište na kontinentu, tako i u SAD i Velikoj Britaniji), empiriokriticizam (E. Mach, R. Avenarius i uopšte naučni napredak tokom 19. i početkom 20. vijeka kroz teoriju evolucije, teoriju relativnosti, psihoanalizu, i sl.), logička istraživanja prije i za vrijeme G. Fregeova rada (Hamilton, G. Boole, J. Venn, L. Carroll, Ch. Peirce, ali i logička istraživanja G. Fregea, E. Husserla, B. Russella, itd.). Većina analitičara smatra da istorija „analitičke filosofije" započinje objavljivanjem Fregeova članka „O značenju" (1892.), te članaka drugih analitičara, npr. Russellovim člankom „O označavanju" i Wittgensteinovim „Tractatus logico-philosophicus". Zatim slijedi i razdoblje „Bečkog kruga". Ako se „analitička filosofija" shvati kao jedan istorijsko-filosofski pokret onda se može ugrubo podijeliti u razdoblja: razdoblje početaka (G. Frege, B. Russell, G.E. Moore), razdoblje uticaja Wittgensteinove filosofije (teško vremenski odrediti jer je za života malo objavljivao, a jednako je snažno uticao svojim djelima i nakon smrti), razdoblje uticaja Oxfordske škole, razdoblje uticaja W.V.O. Quineove filosofije, i razdoblje uticaja mlađih filosofa nakon Quinea (S. Kripke, D. Davidson, H. Putnam, itd.  

filosofija (aporetička) - sinonim za skeptičku filosofiju kao metodu ili sistem opšte sumnje.

filosofija djelovanja - označuje misaone pravce koji se suprotstavljaju antičkom intelektualizmu i nastoje u praktičnom djelovanju naći pristup moralnim i metafizičkim istinama.

filosofija (hermetička) - poznata je i pod nazivom hermetizam, a predstavlja filosofsko-religijsku nauku koja se proširila u kasnoj antici, od drugog vijeka u dva osnovna oblika: više popularan je prožet okultizmom, a drugi učeniji, razložen u spisima Corpus Hermeticum i Asclepius (v. hermetički spisi). Važnost hermetičke filosofije  odražava duhovni mentalitet kasne antike.

filosofija jezika (u okviru analitičke filosofije) - najšire i najstarije područje interesa analitičkih filosofa. Unutar problema jezika u prvi plan je došao semantički problem (problem odnosa jezika i onoga što zadana jezična jedinica označava), iako su kasnije proširena područja zanimanja na sintaktiku i na pragmatiku. Razlikuje se filosofija logičkog ili uopšte naučnog kao vještačkog jezika (Bečki krug, R. Carnap) i filosofija običnog jezika (Oxfordska škola, L. Wittgenstein).

filosofija običnog jezika (Oxfordska škola) - nastoji povezati uticaj starijeg Wittgensteina i G.E. Moorea: pravilnu upotrebu i time smisao značajnih izraza treba odrediti bez fiksne metode i bez apriorno utvrđenih (pozitivističkih aksioma). Ta je škola nedogmatična i ne isključuje već  unaprijed svaku metafiziku, ali se u njoj ipak osjećaju jake sklonosti prema empirističkom-pozitivističkom i filološkom umjesto filosofskom istraživanju. Ime je dobila po glavnim predstavnicima, nakon Wittgensteina, G. Ryle, P. Strawson, J.L. Austin, P. Grice, koji su svi radili na Univerzitetu Oxford.

filosofija (hrišćanska) - označava filosofiju koju implicitno ili eksplicitno zastupa hrišćanstvo, tj. filosofija koja je u skladu (svjesno ili nesvjesno) s hrišćanskom porukom. Prema nekima, naziv hrišćanska filosofija je opravdan, premda ne označava neku službenu crkvenu filosofiju. Tim se nazivom želi naznačiti hrišćansko filosofiranje, filosofska spekulacija zamišljena u živom zajedništvu s vjerom, te obuhvatiti sve važnije razvoje filosofskog mišljenja koje se ne bi ostvarilo bez direktne ili indirektne podrške hrišćanske vjere.

filosofija (perennis) - odnosi se na filosofiju koja je, uprkos mnogim promjenama u vremenu i prostoru, i uprkos različitim pa i suprotnim smjerovima, kulturama i civilizacijama, ostala nepromijenjena barem u svojim osnovnim postavkama. Izraz je prvi uveo Augustinus Steuchus u djelu: ‚‚De perenni philosophia libri X".

filosofija istorije - tako je naslovio jedno svoje djelo Voltaire (Philosophie de l'histoire, 1756.), tradicionalno označuje zasebnu filosofsku disciplinu koja nastoji spoznati bit i smisao istorije (ponekad nazivana i metafizika istorije), a u novije vrijeme znači ispitivanje vrijednosti, granice i dometa istorijskih spoznaja (nazvana i logika istorije). Prvi primjer filosofije istorije nalazimo u djelu ‚‚Božja država", sv. Augustina, u kojem on nastoji dati filosofsko-teološko značenje slijeda i toka događaja u vremenu.

filosofija prava - filosofska disciplina koja istražuje teoretske i metodološke temelje prava.

filosofija (prva) - tako je Aristotel nazvao dio svoje teoretske filosofije koja se bavi nepromjenjivim bićem (Bogom) ili bićem kao takvim, za razliku od ‚‚druge" tj. fizike i matematike. Taj je spis Andronik s Roda u 1. vijeku p.n.e. u Aleksandrijskoj biblioteci nazvao metafizika.

filosofija religije (u okviru analitičke filosofije) - smještena je na raskršću klasičnih nastojanja (nova opravdanja klasičnih dokaza Božjeg postojanja), savremenih nastojanja (jezička analiza religijskog jezika, izazov nauke, problem verifikacije i sl.) i novih smjerova i načina argumentovanja (W.P. Alston, R. Swinburne, A. Plantinga) i kritike.

filosofija (skolastička) - grčka filosofija, naročito Aristotelova, pročišćena i obogaćena naukom Otaca, produbljena i naučno razvijena u srednjem vijeku, naročito po velikim umovima poput T. Akvinskog, i koja se razvijala u hrišćanskim školama.

filosofija (transcendentalna) - tim se pojmom obično označava Kantova filosofija o apriornoj i transcendentalnoj spoznaji.

filosofija nauke - disciplina koja studira stanje naučnih teorija.

filosofska antropologija - antropologija u filosofskom smislu.

fizis - priroda, pojavno, znano, cjelina svega što jest.

funkcija (lat. functio = služenje, obavljanje) djelatnost ili zadatak u okviru organizma, ustanove, i sl.


G

generalizacija (lat. generalis = opšti, uopšten) uopštavanje.P ostupak kojim se iz niz pojmova, zanemarujući ono u njima posebno, izdvaja opšte i bitno, te tako oblikuje opštiji pojam. Postupak kojim se od manje opštih dolazi do opštijih pojmova, a iz pojedinačnih slučajeva do opšteg pravila.

gnoseologija (grč. gnosis = spoznaja, logos = govor) kao spoznajna teorija koja će pokušati zauzeti mjesto filosofije u novijem dobu, kao disciplina koja promišlja izvore i dosege metoda spoznaje.


H

habitus (grč. hexis) - navika, oblik, eidos, tijelo, matrica, običaj ili ili ...

helenizam - istorijsko-umjetničko razdoblje potaknuto osvajanjima Aleksandra velikog. Karakteriše ga miješanja grčke filosofije s istočnjačkom tradicijom, vrlo često mističnom. U filosofiji daje naglasak pitanjima etike i sreće čovjeka

hedonizam (grč. hedone = naslada, ugoda, užitak, zadovoljstvo) učenje po kojem je trenutni užitak jedino istinsko dobro.

hereza - krivovjerje. pojam vrlo često upotrebljivan u svrhu očuavanja moći dominantne religijske organizacije (npr. katoličke Crkve).

hermeneutika - (grč. hermeneutike tekhne = vještina tumačenja) prvotno vještina tumačenja napisanog. U novijoj filosofiji metoda izlaganja i objašnjenja smisla uopšte, pa i smisla bitka. Za Heideggera je fenomenologiija postojanja (Dasein) hermenutika u prvotnom značenju riječi kojom se označuje tumačenje (Sein und Zeit).

heteronomija - (grč. heteros = drugi, nomos = zakon, pravilo) vanjsko određenje, po drugom uspostavljen red, zavisnost o zakonima koje je uspostavio neko drugi. Suprotno je: autonomija.

heuristika (grč. heuriskein = nalaziti, naći, otkriti) nauka o metodama istraživanja novih znanja, nauka o mogućnostima naučnog istraživanja, i odgovara na pitanja; šta se može naučno istražiti? šta se ne može? šta je aksiom? Heuristika obuhvata metode i tehnike rješavanja problema, učenja i otkrivanja koji su bazirani na iskustvu. Heurističke metode se koriste da ubrzaju proces pronalaženja dovoljno dobrog rješenja u situacijama kada sprovođenje detaljnog istraživanja nije praktično. Primjeri toga obuhvataju korištenje raznih uopštenih pravila, informisanog nagađanja, intuicije i zdravog razuma. Preciznije se heuristika može definisati kao korištenje lako dostupnih informacija, čija primjena nije strogo određena, za kontrolu rješavanja problema od strane ljudi i mašina.

hexis ili lat. habitus - navika, oblik, eidos ili ...

hilozoizam  (grč. hyle = materija, zoe = život) - učenje da je sva materija prožeta životom, da je oduhovljena. Izvorno od Talesa pa preko pitagorejaca.

hipoteza (grč. hypothesis = pod-postavka) početna pretpostavka od koje započinje objašnejnje nekog problema.

holizam - nauk da je cjelina više nego suma svih svojih dijelova, da cjelina nije potpuno objašnjiva kao međudjelovanje njenih sastojaka, nego da su sastojci tek nesavršene apstrakcije iz cjeline.

hrestomatija - (grč.) označava knjigu sastavljenu od izabranih odlomaka tekstova korisnih za učenje, sticanje i unaprijeđenje znanja. Pojam je istorijski iz kasnohelenističkog iskustva i njihovog razumijevanja mišljenja, učenja, znanja, i nauke, a prije svega filosofije u smislu sticanja, prenošenja i nasljeđivanja u bitnom već gotovih i pozitivno postojećih saznanja, pa recimo i „dogmi". Hrestomatije, sa stanovišta živog i neposrednog filosofiranja, npr. onog što prethodi razdoblju helenističke učenosti, pripadaju zajedno s rječnicima, leksikonima i enciklopedijama svih vrsta i namijena, filosofijskoj eklektici i doksografiji, te dijele s njima sve prednosti i nedostatke kojima su nužno propraćene. Dakle, hrestomatije su zbirke tesktova iz različitih izvora, publikacija, relevantnih časopisa, naučnih radova i drugog, koje su vezane za teme koje obrađujemo. Studentima i nastavnim profesorima one olakšavaju pristup određenoj oblasti izučavanja, nude bolje razumijevanje tematike kako bi ciljevi i sadržaji predmeta imali veći efekat u usvajanju gradiva. 

humanizam (lat. humanus = čovječan) svjesno razrađeni antropocentrizam koji, polazeći od poznavanja čovjeka ide za vrijednosnom afirmacijom čovjeka. kulturno-istorijski pokret na početku novog vijeka koji naglašava dostojanstvo čovjeka. prvi počeci humanizma javljaju se u Italiji (Dante, Petrarka).

humanost (lat. humanus = čovječan) - čovječnost, ljudskost. odnos prema ljudima prožet poštovanjem.


I

ideal (grč. idea = lik, oblik, izgled) - kao uzor, cilj, zamisao najvećeg savršenstva.

idealizam (grč. idea = lik, oblik, izgled) filosofsko učenje koje ističe da su bitak i osnova svega ideje, praobrasci svega onoga što jest. često naglašava primat duhovnog nad materijalnim. Najpoznatiji idealizam je Platonova ontološka zamisao ili viđenje (koncept).

ideja (grč. idea = lik, oblik, izgled) oblik, konfiguracija ili struktura nečega, koju je moguće razlikovati od tvari u kojoj je ozbiljena. spoznatljiva mišljenjem, pojmovno. s nominalističkog gledišta, ideje nemaju nikakvu realnost osim u našim umovima.

identitet - (lat. identitas = istost, istovjetnost) jednakost sa samim sobom. ukupnost onoga po čemu neko biće u različitim okolnostima ostaje u svojoj biti prepoznatljivo.

ideologija - (franc. ideologie, grč. idea = lik, oblik, izgled, logos = govor) sistem društvenog vjerovanja, kojim se neki interes nastoji prikazati kao opšti. vrlo često shvaćana kao iskrivljena, izokrenuta svijest - ideologija sebe redovito nastoji prirkiti kao ideologiju, te nastupa kao Istina.

idol (grč. eidolon = lik, slika, sjena, utvara) predmet nekritičkog prihvaćanja, slijepog obožavanja.

imanentan (lat. immanens = unutarnji) unutarnji, neizvadiv, neodvojiv. onaj koji je sadržan unutar nečega.

imoralizam - stanovište koje odbacuje vladajući moral i nastoji ga zamijeniti novim. bjelodani primjer imoralizma Nietzcheova je koncepcija Natčovjeka.

implicitno - (lat. implicitus = upleten, uvijen, umaotan, uložen) ono što je u nekoj cjelini sadržano kao neizloženi dio.

implikacija (lat. implicatio = zaplet, splet, zamršenost) obuhvat, veza, spoj; takva isprepletenost dvaju sudova da oni međusobno uslovljavaju istinitost jedan drugoga. U logici je implikacija složeni sud u kojem istinitost onoga koji prethodi (antecedens) nužno zahtijeva istinitost onoga koji slijedi (consequens), a neistinitost onoga koj slijedi nužno zahtjeva neistinitost onoga koji prethodi.

indikacija (lat. indicatio, onis = pokazivanje određivanje) - oznaka, uputstvo, prava osnova sumnje.

individualizam - (lat. individuum = nedjeljiv) pogled na svijet koji pojedinca kao vrijednost nadređuje zajednici.

indoktrinacija - (lat. in = u + doctrina = nauk) navođenje na nekritičko prihvaćanje nekog nauka.

instinkt (lat. instingnere = podsticati, impuls, inspiracija, nagon) - urođeno ponašanje kao nagon živog organizma prema određenom ponašanju, složen lanac bezuslovnih refleksa, važni u osiguravanju kritičnih potreba organizma, npr. reprodukcije, dobijanja hrane, obrane od opasnosti, komunikacije, itd. (nauka koja se bavi pitanjima urođenog ponašanja je etologija).

instrumentalizacija - (lat. instrumentum = sprava, oruđe, pomagalo) upotrebljavanje nekoga kao sredstva za postizanje nekakvog cilja; pretvaranje nekoga u sredstvo, u oruđe.

intelektualizam - uopšteno svođenje stvari na misaone kategorije, često povezan s zanemarivanjem, zapostavljanjem neintelktualnih djelatnosti.

inteligibilan - nadosjetilan, samo umom dohvatljiv.

intencionalan - (lat. intentio = napetost, težnja) koji nekamo teži, koji smjera ka nečemu, usmjeren.

interes - (lat. inter = među, esse = biti) ono što je po srijedi, zbog čega se nešto čini. korist, zanimanje za nešto (zbog nečega).

intuicija (lat. intuitio, od in = u, tuere = intuor = gledati, motriti, gledam u) kao neposredni uvid, direktno sagledavanje. neposredna spoznaja bez posredovanja razuma ili razumski izvedenih dokaza, spoznaja koja osim razumom nije posredovana čulima, unutrašnji glas, unutrašnja mudrost kao odraz božanskog, naše unutrašnje vođstvo, šesto čulo, govor duše, ne instikt koji je nagon

intuicionizam (lat. intuitio = uvid) - je filosofski pravac koji ističe intuiciju kao glavnu metodu cjelokupne životne spoznaje. Samo intuicijom, neposrednim uvidom dolazimo do biti stvari. najpoznatiji primjeri intuicionizma je onaj od Bergsona tj. da se bit života može spoznati jedino intuicijom, izravnim uživljavanjem. u Descartesa intuitivna je spoznaja sebe. Zbog sumnje u bilo šta: prirodu, Boga, tjelesnost, duhovnost, ... spoznajem da je jedno sigurno: svjestan sam (cogito). Spoznaja je zato intuitivna.

involvirati (lat. involvere) - znači umotati, umotavati, zamotati, zamotavati, obviti, obvijati; imati u sebi, sadržavati u svom pojmu, suprotno od evolutivnog. 

iracionalizam - pogled na svijet koji odbacuje, negira bilo kakve intelektualne metode spoznaje. najčešće iracionalne metode spoznaje su voluntarizam i misticizam. u svakodnevnom životu naziv za bilo kakav pogled na svijet intelektom neobjašnjiv.

ireverzibilno - (lat. irreversibilis = nepovratan) nepovratno, jednosmjerno, nepreobrtljivo. ono što se ne može odvijati u suprotnom smjeru od onoga u kojem se odvija. suprotno: reverzibilno.

iskustvo - neposredno doživljavanje, znanje stečeno neposrednim doživljavanjem.

istorija (grč. historia = ispitivanje, vijest, znanje) istraživanje i rekonstrukcija prošlosti. Tok čovjekove stvaralačke preobrazbe svijeta; ono što je od sačuvano od zaborava

izomorfan (gr. izos = isti, morfe = oblik), jednakog oblika, koji ima svojstvo kristalisanja u istom ili bliskom geometrijskom obliku, sličan sastav, slični oblici. 

izum - ono što je iz uma stvaralačkim činom postalo predmetom, različito od otkrića kojim se saznaje (od-kriva) nešto što je već nekako postojalo, izum stvara nešto novo.

izvjesnost - odsutnost nedoumice, misaona jasnoća, pouzdanost. stanje svijesti u kojem se nešto shvata kao neprijeporno, spoznato, istinito. Do izvjesnosti se može doći intuitivno ili dokaznim postupkom.


K

kalokagathia - (grč. kalos = lijep, kai = i + agathos = dobar) jedinstvo dobrote i ljepote, obrazovni ideal antičkih Grka koji ukazuje na izvornu povezanost lijepog i dobrog (i u nas se za nečije ponašanje kaže da je ,,lijepo'', misleći na etičku vrijednost, a takođe za neko umjetničko djelo da je ‚‚dobro'' misleći na estetsku vrijednost).

kalos - starogrčki = lijep

katahizis (grč. katahizis = vjerovati) u Pravoslavlju, pored Biblije, je knjiga vjere u kojoj su ukratko predstavljena njena osnovna načela. Pojam se u hrišćanstvu koristi u značenju poučavanja i uvođenja vjernih u osnovne tajne i sadržaj hrišćanske vjere. Dakle, predmet Katihizisa je objavljivanje i izlaganje istine o Bogu, čovjeku i svijetu, o odnosu Boga prema čovjeku i svijetu kao i o odnosu čovjeka prema Bogu i svijetu. Katekizam je, takođe, zbirka izjava katoličkog učenja izdana u obliku knjige ili na nekom drugom mediju. Katolička Crkva više je puta kroz istoriju izdavala katekizme (noviji je iz 1994.), a kao pomagalo u nastavi vjeronauke izdavali su se i mali kate(h)kizmi u vrlo sažetom obliku predstavljajući svoju vjeru. 

katarza - duhovno očišćenje od nepotrebnog. Aristotel naglašava katarzičnu svrhu tragedije kao djelatnosti koja ljude očišćava od afekata, emocija. radi se o svrsi kazališta da bolji nego što bijasmo iz njega izađemo.

kategorično - (grč. kategorikos = izričit) bezuslovno, odlučno, nesumnjivo, besprizivno.

kategorički imperativ - Kantov etički koncept, ne predstavlja neki postavljeni moral, nego direktno slijedi iz analize načina funkionisanja praktičnog uma, ukoliko ona ima jedan osnovni princip. Taj apriorni princip važi uvijek i svuda, jer je osnova praktičnog uma, te za Kanta ne postoji situacija u kojoj kategorički imperativ može biti zanemaren i kao takav on čini neophodnu, ali ne i dovoljnu osnovu dobrog ljudskog djelovanja. Kant prije svega otkriva da naš razum uvijek funkcioniše na osnovu čistih formi razuma koje naziva kategorije. On isto tako daje i jednu preciznu formulu ljudskog djelovanja koja je nazvana ‚‚kategorički imperativ" i glasi: Postupaj tako da maksima tvog djelovanja može da posluži kao jedan opšti zakon. Iz ovog Kantovog stava se jasno zaključuje da je njegov imperativ bio da utvrdi jednu univerzalnu etičku vrijednosnu kategoriju koja bi činila osnov svake moralnosti. Ovaj njegov stav se naziva kategorički imperativ upravo zato što on zahtijeva bezuslovnu primjenu bez obzira na naše želje i ciljeve. Univerzalizacija naših maksima dovodi nas do odgovora šta je moralno a šta ne. Kant zahtijeva od svakog pojedinca da izvrši provjeru svojih postupaka i da svoje maksime djelovanja „propusti“ kroz test kategoričkog imperativa kako bi shvatio šta je njegova dužnost i šta treba da čini. Kant je prvi istakao mogućnosti ljudske svijesti i pokazao da se ljudska sloboda nalazi u nama samima tj. u ljudskom umu. Ljudski um je najuzvišeniji princip koji predstavlja moralnog zakonodavca i on nedvosmisleno zahtijeva od svakog pojedinca ponaosob da poštuje univerzalni moralni princip koji se nalazi u svakom od nas. 

kauzalitet (lat. causalitas = uzročnost) je uzročnost, nužnost uzroka i posljedica.

koherentno (lat. cohaerens = svezan, povezan, pripadajući) je suvisao; sastavljen od međusobno pripadajućih, neprotivrječnih dijelova.

kolektivizam - pogled na svijet koji nadređuje zajedničke, društve interese pojedincu. primjer krajnjeg kolektivizma su plemenska solidarnost i komunizam.

komunikacija (lat. communicatio = opštenje) povezanost obostrana, čin kojim nešto postaje opšte, međusobno odnošenje, saobraćanje ljudi među sobom, međusobna razmjena poruka.

komunizam (lat. communis = opšti) je zajednički naziv za različite pokrete koji su odbacivali privatno vlasništvo, ili ga nastojali ukinuti. u marksističkim naučavanjima komunizam je koncepcija idealnog društva za koje se tvrdilo da se već ostvaruje u nekim zemljama, ili da je već potpuno ostvareno (kako se svojevremeno tvrdilo u Sovjetskom Savezu).

konsistentno (lat. consistere = postaviti se, ustrajati, mirovati) ustrajno, dosljedno. logički je to moguće samo ako je neprotivrječno: konsistentnost je bezuslovni i najvažniji zahtjev za svaki aksiomatski sistem. skup aksioma je konsistentan ako se iz njega ne mogu izvesti dva protivrječna suda.

kontemplacija - duboko misaono poniranje, udubljivanje u sebe. Poznato je i poređenje konteplacije s ,,ogledalom ili zrcalom Boga" pa u tom smislu sa skolastikom se dolazi do pojma spekulacije.

kontingencija - u filosofiji označava modalitet, koji objašnjava stanje činjenica koje nisu nužno ni tačne ni netačne, kao i događaj koji se dogodio, ali nije se morao dogoditi. Kontingencija je suprotnost nužnosti.

kontradikcija (lat. contradictio = protivrječnost) je protivrječje, kad tvrdimo nešto, a zatim o tom nečem i suprotno tome.

konzervativnost (lat. conservatio = čuvanje, održavanje) je nastojanje za očuvanjem onoga što je uobičajeno, zagovaranje starih vrijednost, protivljenje promjenama u ime tradicije.

kosmopolitizam - pogled na svijet da je čovjek ‚‚građanin svijeta". Ideji suprotnoj nacionalizmu bitno je doprinjela veličina i ogrmnost rimskog carstva i njegov pravni poredak. Kosmopolitizam su posebno promicali stoici, a kao građanin svijeta se isticao Diogen iz Sinope.

kriticizam (grč. krinein = lučiti, razlučiti, suditi, prosuđivati) gnoseološko gledište Immanuela Kanta: svojevrsna sinteza racionalizma i empirizma koja objašnjava spoznaju kao sintezu sadržaja i forme: objekt joj daje sadržaj, a subjekt oblik. Kant ju je izrazio mišlju:prikazi su bez pojmova slijepi, a pojmovi su bez prikaza prazni.

kritika - (grč. kritike tekhne) vještina razlučivanja, umijeće prosuđivanja, razmatranje biti pojave. Kritika ne pristaje na dato kakvim se nudi, nego nastoji doprijeti do njegove biti.

kultura (lat. colere = obrađivati, njegovati, skrbiti se) je ukupnost svega što je rezultat čovjekova istorijskog stvaralaštva, kao i djelatnost kojom se to obnavlja. kulturi se obično suprotstavlja priroda kao ono što čovjek tek zatiče.

kvaliteta - (lat. qualitas) kakvoća, vrsnoća, odlika. svojstvo kojim se neko biće odlikuje.

kvantiteta - (lat. quantitas) količina, veličina.


L

laž - svjesna neistina.

logika - (grč. logos = riječ, govor, razum, zakon) dio filosofije koji izučava ispravnost oblika misli.

logicizam (grč. logos = riječ, govor, razum, zakon) je filosofsko-logičko usmjerenje koje ističe logiku kao temeljnu filosofsku disciplinu. u 20. stoljeću razvija se logicistički pravac koji traži nezavisnost logike od nauke o bitku (ontologije). Russell uvodi pojam "trećeg carstva čistih misli" želeći istaknuti da predmet logike nije ni realnost ni mišljenje.

logos (grč. logos = riječ, govor, nauk, razum, pojam, razlog, dokaz, istina, zakon, riječ Božja) jedan od najvažnijih filosofskih pojmova, ali i različito poimanih u različitim filosofemima. Nakon Heraklita, koji taj pojam uvodi, riječ logos u antici još koriste stoici u svom etičkom učenju. Filon Aleksandrijski, želeći spojiti židovska mistična učenja s grčkom filosofijom poistovjećuje logos s Riječi Božjom.  


Lj

Ljubav - snažan doživljaj privrženosti koji prati briga za predmet ljubavi, ako tu predmeta uopšte i ima, a ako ima, čija se dobrobit želi zbog njega samoga jer je on upravo u svojoj posebnosti to što se voli. Za razliku od sebičnosti, ljubav ne sadrži težnju k vlasti kojom bi se predmet podredio sopstvenoj volji. O lJubavi se i mnogo više od ovog misli ili pak osjeća, doživljava.


M

majeutika (grč. maieutike tekhne = primaljska vještina, vještina poroditeljstva) je istraživački postupak u Sokrata. faza razgovora gdje nakon negativne faze (ironije) koja navodi sugovornika da posumnja u svoje stavove, učitelj iz sugovornika izvlači (,,porađa'') istinu koju svako nosi u sebi (kojom je ,,bremenit'').

maksima (lat. maximus = najveći, najviši) pravilo za život, načelo, mudra izreka.

marksizam - filosofski, politički i ekonomski nauk Karla Marxa i Friedricha Engelsa te njihovih nastavljača. osnovna misao marksizma mogla bi se sažeti u postavku da je čovjek biće prakse koje istorijski izgrađuje sebe i svoj svijet, no tako da svoje djelo u određenim okolnostima ne prepoznaje kao svoje nego kao nešto tuđe i njemu suprotstavljeno.

mašta - sposobnost oživljavanje doživljaja nezavisno o izravnim osjetima. sposobnost slaganja, stvaranja novih cjelina od različitih dijelova prethodnih doživljaja ili misli.

materija (lat. materia = građa, tvar, od mater = roditeljica) tvar, ono što je u vremenu i prostoru nezavisno o subjektu koji bi to može ali ne mora percipirati.

materijalizam (lat. materialis = tvaran) je ontološko učenje ili viđenje da je u osnovi stvarnosti materija, a duh i ideje su samo izvedeni oblici materije. Izvorni začetnik materijalizma jest Demokrit sa svojim učenjem o atomima. Marx uvodi novi oblik materijalizma, tzv. socijalnog materijalizma (istorijski materijalizam) tj. uslovljenost društvenih oblika svijesti ekonomskim činiteljima.

mehanicizam (grč. mekhane = umjetna sprava, stroj) nauk koji sve pojave u svijetu, uključujući i život i dušu, nastoji objasniti mehaničkim zakonima, odnosno fizikom i kemijom (koja je opet svodiva na fiziku). ključno je za takav pristup odbijanje bilo kakvog objašnjenja iz svrhe (teleologija).

metanoia - preobražaj.

metafizika - s one strane prirode. najosnovnija filosofska disciplina. proučava prve izvore, principe, uzroke onoga zbiljskoga, onog što jest.

metempsihoza (grč. metempsychosis = seljenje duše) znači ,,prenošenje duše" (psihe) iz jednog tijela u drugo. Slične zamisli su seoba duša, preporađanje i reinkarnacija, s jedinom razlikom što se u metempsihozi duša može useliti i u različite životinje i biljke, radi očišćenja od grijehova iz prošlih života. U seobu duša vjerovali su pitagorejci i Platon, a takođe bitan je element i hinduizma, budizma i drugih duhovnih nauka i religija.

metoda (grč. methodos = put) je postupak kojim se nastoji doseći neki cilj. Smišljen postupak istraživanja, obrazlaganja i djelovanja uopšte.

mimezis - oponašanje, imitiranje. Platon pojmom mimezis degradira umjetnost. nazivaći je "gorom od stvarnosti". umjetnost je mimezis, oponašanje stvarnosti, a sama stvarnost mimezis ideja, idealnog svijeta.

misticizam - pogled na svijet koji naglašava tajanstveno, razumski neobjšnjivo, nadnaravno, intelktualno nedohvatljivo. jedini pravi način spoznaje jest stapanje s apsolutom, Bogom. često korišten pojam za okultizam tj. iracionalno, iskrivljeno, izvrnuto veličanje dijelova nekog učenja.

mit - (grč. mythos = riječ, govor, priča) slikovita priča o postanku svijeta, bogova i ljudi.

mnijenje - nepouzdana i nedovoljno zasnovana misao o nečemu.

moć - ono po čemu neko biće nešto može ako za to postoje dovoljni uslovi, ‚‚možnost''.

mogućnost - ono što još nije i ne mora, ali može biti. otvorenost za buduće koje nije nužno (za razliku od prošloga).

monada - neprotežan jednostavni bitak. Leibnitz naziv koristi za ukazivanje da se svijet sastoji od beskonačno bitaka. Monade još nazivamo i ,,duhovnim atomima". Postoje neki nalazi da se pojam ,,monade" u istoriji filosofije pojavio i prije Lajbnica.

monizam (grč. monos = jedan) stanovište da se sva raznolikost pojava može svesti na samo jeno počelo (npr. materijalizam ili idealizam su monizmi). različito: dualizam, pluralizam.

moral - (lat. mor, moris = običaj, volja, pravilo; pl. mores = vladanje, ćud) skup nepisanih pravila koja određuju međusobne odnose ljudi i njihovo ponašanje. moral određuje što je dobro, a što zlo. moralno djelovanje je utemeljeno na svijesti o tome ''što treba biti'' (dakle, ne na činjenicama).


N

narav - skup bitnih svojstava nekog bića; ćud, osobine ličnosti.

narod - ukupnost ljudi povezanih osjećajem zajedništva na osnovi jezika, običja, vjere, tradicije, odnosno kulture uopšte. Na određenom stepenu političke organizacije, vezano za raspad feudalnog poretka, narod se uspostavlja kao nacija.

nauk - ono što neko naučava kao zaokruženo znanje ili vjerovanje.

nativizam - stanovište koje uči da su određene ideje, pojmovi, slike, predodžbe urođeni, "već oduvijek u čovjeku".

nauka (znanost) - ukupnost metodički stečenih, uopštenih i teorijski sistemski sređenih znanja, te djelatnost kojom se ta znanja stiču 

nihilizam - filosofski pogled na svijet da ništa zbiljski ne postoji, a još manje da nešto možemo spoznati, uopšteno znači nepostojanje načela, principa, ideala, ponekad poputno amoralno stanovište.

nominalizam (lat. nomina = imena, nazivi) - srednjevjekovno učenje da su svi pojmovi tek puki naziv koji smo pridodali nečem realnom, i da bez naših umova nikako ne postoje. To je pristup univerzalijama da realno postoje samo pojedinačne stvari u kojima nema ničeg opšteg, po mišljnu Vilijema Okama.

norma - (lat. norma) pravilo, propis. normativno je ono što nešto izričito propisuje. normalno je ono kako stvari u pravilu jesu.

nužno - ono što nikako ne može biti drugačije.


O

običajnost - svojstvo zajednice da ima i poštuje određene običaje, odnosno ustaljene načine života i djelovanja koji se kao takvi poštuju i prenose s naraštaja na naraštaj.

objašnjenje - postupak kojim se određuju odnosi među stanovitim pojavama, njihova međusobna uslovljenost; postupak kojim se odgovara na pitanje ‚‚zašto'' je nešto upravo takvo kakvo jest.

odgovornost - spremnost da se odgovara za učinjeno, spremnost da se u potpunosti snose posljedice svojih djelovanja.

okazionalan - od slučaja do slučaja, povremeno takav

ontički (grč. ontos = uistinu, stvarnost, zbilja), ono po čemu neko biće jest naziva se ontičkim razlogom bivstvovanja, ontičkim - nezavisno o čovjekovu mišljenju.

ontologija (grč. ontos = uistinu, stvarnost, zbilja, logos = govor) filosofska disciplina koja istražuje ono po čemu jest sve što jest, bitak. Ontologija pita o prvim uzrocima i počelima svega postojećeg. Grčki ,,to Ontos" znači biti u samom Biću.

ortodoksan (grč. orthos = pravi, doksa = mnijenje) pravovjeran, koji kruto bez kolebanja stoji uz neki nauk.

osjećaj - čuvstvo; intuicijom osviješten doživljaj određenog stanja duha.

osjet - doživljaj izazvan podražajem, djelovanjem na osjetilo (čulo).

osoba - ,,o sebi'' postojeće samostalno ljudsko biće ili samosvjestan subjekt, pojedinac koji ima izgrađenu osobnost, odnosno ono nešto po čemu se razlikuje od svih drugih jedinki.

ostrakizam - kao časno progonstvo atenskih građana je bio vrsta narodnog suda i sredstvo nad pojedincima koji su se javno isticali, a trebalo ih je ukloniti da ne trpi demokratija, a u stvari je bio idealno oruđe vlasti da ukloni neistomišljenike. Glasanje je bilo tajno i nije trebala optužba za djelo, osim saglasnosti 6000 građana da se dotični protjera na 5-10 godina. Nijedan veliki Atinjanin nije toga bio pošteđen, osim vladara demokrate Perikla. 

otkriće - značajan nalaz, ili češće, značajan pronalazak (rezultat istraživačkog rada). otkriće se često brka s izumom, no otkriće može biti samo ono što jest na neki skriveni način i prije tog od-krivanja.

otuđenje - zbivanje u kojem nešto vlastito postaje tuđe. zbivanje u kojem nešto što pripada biti čovjeka postaje njemu tuđe i suprotstavljeno.

ousia - suština.


P

paideia - vaspitanje i obrazovanje kod Starih Grka

panlogizam (grč. pan = sve, logos = razlog, um) Hegelovo učenje da je um (logos) osnova svega događanja u Svijetu. Logos se odvija i njegovo odvijanje se manifestira svim pojavama i stvarima.

panteizam - (grč. pan = sve, theos = bog) učenje da je Svijet prožet Bogom, da je Bog imanentan svijetu. Svijet i Bog su isto (Spinoza: bog ili priroda).

paradigma - (grč. paradeigma = uzor, primjer) obrazac, primjer, šablona, u nauci je to od naučne zajednice opšteprihvaćen obrazac pristupa predmetu proučavanja. Kod Platona, ideje po kojima su nastala i oblikovana propadljiva bića vidljivog svijeta.

patristika - doktrine crkvenih otaca (pater) u svrhu obrana vjere  od pogana i različitih kršćanskih sekti. nastala uslijed burnih društveno-političkih događanja i sveopšteg pada morala društva u rimskom carstvu.

perfekcionizam - etičko učenje da je cilje svakog moralnog djeovanja savršenost, perfekcija.

pluralizam (lat. plures = mnogi) učenje da se neka cjelina sastoji više počela (naime više od dva - različito je monizam i dualizam), najpoznatije je pluralističko učenje Leibnizovo po kojemu postoji beskonačno bitaka (monada, duhovnih atoma).

počelo - pratvar, ono iz čega prvotno sve proizlazi, nastaje; izvorište, početak, praizvor svega.

pojam - misao biti predmeta.

pojava - ono što je dostupno opažanju.

pokus - postupak kojim se u nadziranim uslovima izazivaju pojave radi njihovog proučavanja.

politika (grč. polis = grad, država; politikos = građanski, državni, javni) svako nastojanje oko uređenja zajedničkog života ljudi; ukupnost djelovanja usmjerenih na upravljanje društvom, odnosno državom; skup javnih poslova vezanih za vlast i upravljanje državom.

posljedica - ono što nužno slijedi iz uzorka.

potreba - ono što nedostaje; osjećaj nedostatka nečega nužnog za život ili za cjelovitost nečega.

pozitivizam (lat. positivus = potvrdan, utvrđen) nauk smatra da se spoznaja mora ograničiti na ono što je moguće iskustveno provjeriti. izražava se najbolje mišlju Comtea: od sada ljudski duh napušta apsolutna traganja. Zato, pozitivizam kao zbiljska spoznaja priznaje jedino iskustvene nauke - pa takvom želi vidjeti i filosofiju. Bloch ovo stanovište naziva ,,žabljom perspektivom".

poziv - djelatnost kojom se neko bavi jer se upravo za nju osjeća pozvanim, na nju ga navodi vlastito unutarnje određenje, ‚‚čuje unutrašnji poziv'' na nju.

pragmatizam (grč. pragma = djelo, radnja) nauk koji naglašava korist u ljudskom djelovanju isključivim mjerilom vrijednosti teorije. po Wiliamu Jamesu ideja nije ništa drugo nego plan djelovanja, a sud ima smisla jedino ako donosi praktičnu posljedicu. ovaj stav odražava duh američkog čovjeka, a Russell to naziva ‚‚ekstremnim pozitivizmom".

pravilo - stalan odnos.

pravo - ukupnost državnih i međunarodnih zakona i propisa koji određuju odnose među pojedincima i prema zajednici. takođe i ono što pravnoj osobi pripada po zakonima i propisima. biti u pravu = misliti ili izražavati nešto istinito.

predrasuda - o nekome ili nečemu unaprijed prihvaćen stereotipan sud, bez kritičkog propitivanja.

predestinacija - preodređenje, krajnje teističko gledište po kojem Bog preodređuje sve, čak do te mjere da potpuno odbacuje slobou volje čovjeka. Čovjek je potpuno bespomoćan u rukama Boga i ne može ništa protiv sudbine koju mu je Bog preodredio (predestinirao). Predestnacija je bila predmet žestokog spora između hrišćanske crkve i protestantizma.

predmet - objekt, ono što je postavljeno nasuprot svijesti (‚‚stavljeno-pred'' duh).

princip (lat. principium = početak, izvor, temelj, uzrok) osnovni stav, načelo.

priroda - sve što postoji nezavisno od čovjeka, što je samo po sebi.

probabilizam - pogled na svijet da nikakvo znanje nije sigurno, nego da je manje ili više vjerojatno (probabilno).

problem (grč. problema = klisura, strma obala) teško pitanje koje treba riješiti. takođe i ono što otežava rješenje nečega.

profano (lat. pro fanum = izvan hrama, pred ograđenim prostorom) je naziv za neupućenost, nesposobnost, ignorantnost.

prosvjetiteljstvo - pokret usmjeren na podizanje opšteg nivoa znanja. kulturni, posebno filosofski pokret Evrope u 18. vijeku, naročito u Francuskoj. Odlikuje ga vjera u razum koji će - kako vjeruju prosvjetitelji - prije ili kasnije naći odgovore na sva pitanja koja se postavljaju pred čovječanstvo. u toj vjeri su francuski prosvjetitelji izradili Enciklopediju svog dotadašnjeg znanja i učinili ga dostupnim širokom krugu čitaoca.

protivrječnost, protivrječje - odnos dvaju sudova koji se međusobno isključuju. ono što se samo sebi suprotstavlja.


R

racionalizam (lat. ratio = um, razum) spoznajnoteorijski nauk koji uči da je pravo mjerilo spoznaje razum. racionalizam ne negira iskustvo kao jedno od važnih metoda spoznaje, ali primat u spoznajnom procesu daje razumu. na Lockeovu empirističku tvrdnju da: ,,Ništa nije u umu što prije toga nije bilo u čulima'', racionalist Leibniz odgovara: ,,Osim uma samog''.

razlog - uslov valjanog mišljenja; određena misao/sud o kojoj zavisi neka druga misao/sud. misao koja omogućava neki zaključak.

razmišljanje - raščlambeno mišljenje; mišljenje kojim se neki predmet pojmovno rašlanjuje.

razum - spoznajna moć duha kojom on zbilju fiksira u dijelove i u odnose među dijelovima.

realizam (lat. res = stvar, realis = stvaran) spoznajnoteorijski pravac koji tvrdi da stvarnost (realnost) postoji nezavisno o svijesti i da svijest tu realnost spoznaje. Takođe, nasuprot nominalizmu, realizam spoznaje ne smatra pukim konvencijama, nego nečim što je doista stvarno.

redukcionizam - nauk da se cjelina načelno može svesti na jednostavne sastojke, najčešće se svodi na nauk kako se sve biološke i psihološke pojave u načelu mogu objasniti kao fizikalne i kemijske pojave. Suprotno je: holizam.

religija (lat. religio, religare = ponovno vezivanje, vezanje u snop, ali ponovno povezivanje u Logos ili Božansko) jer čovjek je dvojno biće. U pravoslavlju je Sabornost ili sabiranje u jedan nevidljivi Božanski hram.

revolucija (lat. revolvere = obrtati, natrag valjati) preokret, obrat, nagla korjenita promjena, prekid tijeka evolucije neke pojave koji rezultira bitno novom pojavom.


S

samosvijest - svijest koja ima za predmet samu sebe; svijest o samome sebi kao jedinstvenome ‚‚ja''. prepoznavajući u sebi bitnog čimbenika svijeta, samosvijest je ujedno i svijest o vlastitoj vrijednosti.

savjest - svijest pojedinca o (ne)ispravnosti vlastitih čina. vrednovanje vlastitih djelovanja u odnosu na sebe i druge.

scijentizam - pogled na svijet koji daje primat znanstvenom soznavanju Svijeta i eksperimentalnoj metodologiji, a filosofsko, religijsko i umjetničko gledište stavlja u drugi plan.

sekularizacija (franc. secularisation = posvjetovljenje, od lat. saecularis = stoljetni) pretvorba crkvenog u svetovno; proce kojim nešto što je bilo pod crkvenom vlašću biva predano državi na upravljanje. Istorijski je svakako bila presudna sekularizacija obrazovanja, odnosno školskog sistema.

semantika (grč. semantikos = koji daje znakove, značajan, simptomatičan, od sema, znak) - se odnosi na aspekte značenja koji su izraženi u jeziku, kodu ili nekom drugom obliku predstavljanja. Ona proučava drugu stranu, problem značenja simbola i odnose istih s onim na što se isti odnose.

senzualizam - krajnje empirističko stanovište koje, osim nadređuje iskustvo svim ostalim oblicima spoznaje, daje primat osjetilima. senzualitičko učenje najbolje odražavao misao Lockea:nema ničega u razumu što prethodno nije bilo u osjetilima

silogizam (grč. syllogismos) - specijalna forma posrednog zaključivanja, uglavnom dedukcije, zaključak iz dva ili iz više sudova, npr.: Metali su elementi; Gvožđe je metal; zaljučak: Gvožđe je elemenat.

sinkretizam - pokušaj spajanja različitih filosofskih ili vjerskih pravaca. Termin prvi koristi Plutarh, prema ,,kretskoj koaliciji" kojom se udružuju različiti zbog opasnosti neprijatelja izvana.

sintaksa (grč. syn = zajedno, táxis = uređivanje, sýntaksis = slaganje u red, uređivanje) - je skup pravila o korištenju određenog skupa simbola, tako u jeziku (lingvistici) dio gramatičkih pravila za formiranje rečenica ili izraza

skepsa - (grč. skepsis = razmatranje, promišljanje) sumnja, nepovjerljivost. Descartes uvodi pojam metodičke sumnje, tj. naglašava kako se svako istraživanje bilo koje vrste rađa iz sumnje da nešto nije.

skepticizam - (grč. skepsis = razmatranje, promišljanje) učenje koje govori da spoznaja nije moguća zato svaka teza ima svoju jednakovrijednu antitezu. životni je ideal suzdržavati se od donošenja bilo kakvih sudova.

skolastika - ustaljeni naziv za srednjevjekovnu filosofiju. naziv je kasnio dobio pogrdno obilježje jer je srednjevjekovna filosofija nekritički kretala od istine nekih crkvenih i biblijskih istina nastojeći ih racionalno objasniti.

slučaj - ono što se zbiva nenamjerno, ili ono što se zbiva bez ikakva (ili barem shvatljiva) uzorka.

smisao - bit mišljenoga, misao vodilja; ono po čemu je nešto razumljivo; svrha.

socijalizam - u filosofiji politike prijelazna faza ka ostvarenju komunizma kao besklasnog društva u kojem ne postoje izrabljianja, države budućnosti.

sofisti - (grč. sofistes = mudrac, vještak) grčki putujući ,,filosofi". Širom grčkog svijeta punili su teatre i naplaćivali ulaznice za svoje govore. ujedno i prvi profesionalni prosvjetitelji u istporiji. Cilj im je bio pod svaku cijenu ostvariti uspjeh u raspravi s nekim, bez obzira na istinitost.

sofistika - naziv pogrdne konotacije za nekoga ko u raspravi namjerno izvodi krive zaključke u svrhu ,,pobjede" nad sugovornikom. dobio naziv po sofistima.

solipsizam (lat. solus = jedini, ipse = sam) spoznajnoteorijski nauk koji govori da postoji samo ,,ja". jedino što postoji je svijest sa svojim doživljajima; ništa izvan toga se ne može dokazati.

spekulacija (lat. speculatio = posmatranje) umovanje, čisto, teorijsko sagledavanje, pojam koji je naslijedio grč. pojam kontemplacije. 

spoznaja - djelatnost kojom čovjek utvrđuje istinu; takođe i rezulutat te djelatnosti (naime znanje).

spoznajna teorija - filosofijska disciplina koja istražuje porijeklo, predmet, vrijednost i mogućnost spoznaje; koja istražuje što je to znanje i kako ga dokučiti.

stoicizam (grč. stoa = trijem) rimsko-helenističko filosofsko učenje koje se najprije bavi etičkim problemima, kao što su savladavanje emocija, samodostatnosti. bave se i pitanjem logosa kao vječne, nepromijenjive zakonomjernosti, te pitanjem kako živjeti u skladu s tom zakonomjernošću. Marko Aurelije, rimski car, bio je jedan od stoika.

stvarnost (zbilja) - cjelokupnost svega što kao stvarno ili zamišljeno doista jest, a nije tek mogućnost ili pričin. 


T

tabula rasa (lat. tabula = ploča, rasus = ostrugan, neispisan) prazna, neispisana ploča. nauk da se dijete rađa lišeno bilo kakvih sklonosti te da ga se po volji ‚‚odgajivača'' može oblikovati na bilo kakav način.

tehnika (grč. tekhne = umijeće, vještina) postupak ili sredstvo prilagođeni postizanju nekog cilja; svrhovit način upotrebe određenih sredstava, oruđa; takođe, i sama ta oruđa.

teizam (grč. theos = bog) stanovište po kojemu je Bog svijet stvorio, njime aktivno upravlja i postoji odvojen od svijeta.

teleologija (grč. telos = svrha, logos = govor) objašnjenje pojava sa stajališta svrhe zbog koje postoji i zbog koje je baš takva kakva jest. takođe i nauka po kojoj svaka stvar (ili barem sve što je živo) ima svoju svrhu koja je bitno određuje.

teologija (grč. theos = svrha, logos = govor) nauka o Bogu. najčešće polazi religijske objave koju nastoji razumski objasniti i predočiti, ne dovodeći pri tom u pitanje božanskost same objave.

teorem (grč. theorema = ono što se razmatra, poučak) postavka koja je logički izvedena u okviru nekog sistema ili teorije.

teorija (grč. theoria = gledanje, motrenje) misaono motrenje, odnosno razmatranje čiji je cilj spoznaja, skup neprotivrječnih postavki kojima se objašnjava neko područje pojava, ali prema Grcima i gledanje u samu Suštinu stvari.

totalitarizam (lat. totus = cio, čitav, sav) način vladavine u kojem država kao sredstvo jedne autoritarno ustrojene stranke ili skupine kontrolira sav javni život (sužavajući područje privatnosti samo na ono što je izvan njena interesa).

tradicija (lat. traditio = predaja, predanje) prvenstveno usmenom predajom sačuvana prošlost; predajom očuvana kultura; običaji i vrijednosti koji se prenose s naraštaja na naraštaj.

transcedentalan (lat. transcendere = preći preko, prestupiti, prekoračiti) nezavisan od iskustva, kod Kanta preduslov iskustva, ono što prethodi svakom iskustvu i uslovljava ga (a to su prostor, vrijeme i forme mišljenja). Posmatrano logički, ono što leži prije svakog iskustva i koji čini mogućim saznanje iskustva. Transcendentalna logika, nasuprot opštoj logici, bavi se oblicima mišljenja u vezi sa saznanjem iskustva, predmeta, datog u prostoru i vremenu. Transcendentalna filosofija po Kantu je sistem svih principa čistog uma: ‚‚sistem svih pojmova razuma i načela, ali samo ukoliko se tiču predmeta koji su dati čulima i koji se mogu dokazivati iskustvom", njen poseban zadatak je analiza čistog razuma, a sadrži ‚‚uslove i prve elemente cjelokupnog našeg saznanja a priori". Transcendentalni idealizam je učenje Kanta po kome se stvar po sebi ne može saznati, i koji smatra prostor i vrijeme oblicima čulnog opažaja a priori. Za Kanta je stvar po sebi transcedentalna tj. nemoguća za spoznati. Kant kaže: Ja nazivam transcendentalnim svako saznanje koje se ne bavi predmetima, već našim saznanjem predmeta ukoliko ono treba da je moguće a priori. Pojam a priori označava saznanje koje je apsolutno nezavisno od iskustva, znači Kant zahtijeva od transcendentalne filosofije da preispita kolikim i kakvim saznajnim mehanizmima raspolaže ljudska svijest nezavisno od čulnih utisaka i bilo kog oblika iskustva. Ovakvo „čisto znanje“ koje je apsolutno nezavisno od empirije obezbjedilo bi nauci objektivnost jer bi se cjelokupna nauka mogla osloniti i izgraditi iz jednog sistema čistih pojmova. Za primjer postojanja ovakvih pojmova koji su nezavisni od iskustva Kant navodi matematičke stavove, sa druge strane i pojam uzročnosti kako je pokazao Hjum nijei skustveni pojam. Dakle, u našoj moći saznanja postoje takvi pojmovi koji nisu dobijeni iz iskustva. 

Takođe ‚‚transcendentalno" je latinska riječ koja znači prelaženje na viši nivo ili stepen. Umjetnost ima svoj izvor u transcendentalnom, neočitovanom polju čiste svijesti, koja je nepromjenljivo, besmrtno polje svih mogućnosti. Ta najviša inteligencija, potpuna po sebi, oblikuje djelovanja i sudbinu sveg stvorenja. Kada je svjesnost umjetnika u skladu s tim središtem beskonačnog stvaralaštva, njegova kreacija, njegovo djelo, diše punoću života, hrani stvaratelja, umjetnika i nadahnjuje druge. Umjetnik je uvijek transcendentalan jer iznosi na površinu iskustvo dublje, skrivene transcendentalne vrijednosti. Umjetnici blagosiljaju društvo s bogatstvom nedokučivih dubina svoje svijesti, što je njihova predivna uloga. Govor teče u poeziju kada svijest obuhvati šire vidike i teče u riječi koje se međusobno pretapaju. Čvrstoća i tačnost izraza u svojoj slatkoći i povezanosti zavise od toga koliko je snažno srce pjesnika otvoreno prema podržavajućem poticaju inteligencije i koliko stvaralačke inteligencije titra iz izvora života. Književnost i svijest su blisko povezani poput majke i djeteta. Književnost je izraz svijesti pisca. Izvirući iz nivoa čiste svijesti, iz tog neograničenog nivoa inteligencije, književnost dira svačija srca. Unutrašnje polje života je izvor izvanjskog. Ni Vlada nije nezavisni entitet, zavisi od kolektivne svijesti nacije: Vladom tiho vlada kolektivna svijet ljudi, a narodsko vladanje je tek dobar otrov za civilizaciju. Svako je sam sebi odgovornost. Sve religije i sve kulture ujedinjene su u božanskoj svijesti. 

transcedentan - (lat. transcendere = preći preko, prestupiti, prekoračiti) onaj koji je s one strane iskustva, nemoguć za spoznati, koje se prolazi percipiranjem čulnog. 

tvar ili materija - građa; ono od čega se sastoje stvari.


U

um - u širem smislu cjelina čovjekovih duhovnih moći, ili isto što i duh; u užem smislu skup svih čovjekovih spoznajnih moći.

umjetnost - stvaralačka djelatnost (i njezini ukupni rezultati) koja na osjetilnom području proizvodi nešto doživljajno vrijedno (a ne tek korisno).

utilitarizam (lat. utilis = koristan) pogled na svijet koji drži da je korist svrha i jedini kriterij moralnog djelovanja. dobro je ono što je korisno.

utopija (grč. u = ne, topos = mjesto) idealna zamišljena zemlja ili zajednica u kojoj vladaju savršeni društveni odnosi. utopije su opisivali ponajprije T. More (od koga potiče naziv), Campanella, Bacon i drugi, ponekad je satirično i ironično tretirana (Swift i Orwell).

uslov - ono što je potrebno da bise nešto zbilo; određena okolnost od koje nešto zavisi; okolnost koja nešto omogućuje. Nužnim uslovom (conditio sine qua non) za nešto naziva se onaj uslov bez kojeg to nešto nije moguće. Dovoljan uslov je onaj kojim to nešto postaje nužno. Neki uslov samim tim što je nužan ne mora biti i dovoljan.

uzročnost - nužna i pravilna povezanost uzroka i posljedice.

uzrok - skup svih nužnih uslova; ono po čemu se nešto dogodilo; ono što nužno proizvodi nešto drugo kao svoju posljedicu

uživljavanje - čuvstveno stapanje, poistovjećivanje subjekta s nekim ili nečim; empatija


V

vitalizam (lat. vitalis = životan, živototvoran) nauk koji naglašava da se život ne može objasniti mehanički, kao niz bioloških i hemijskih uzročnosti već traži poseban pristup; bit života se može spoznati jedino intuicijom, neposrednim uviđajem; po Bergsonu razum je podoban za promišljanje beživotne materije, ali u suštinu (bit) života može prodrijeti samo direktno saosjećanje, životna intuicija; suprotno je mehanicizam.

vlast - mogućnost podčinjavanja drugih ljudi zasnovana na prisili.

voluntarizam - gnoseološki pravac koji primat daje volji kao najvažnijoj metodi životnih spoznaja, najpoznatije voluntarističe koncepcije su Aurelija Augustina i Schopenhauera.

volja - svojstvo ili sposobnost duha da nešto hoće, usmjerenost duha na nešto.

volja za moć - težnja živog bića da uveća i umnoži svoju bit, dakle potvrđivanje živog bića kao živog, naime kao onog koje ima moć rasta i razmnožavanja, čovjekova volja za moć je volja za ostvarenjem vlastitih stvaralačkih moći

vrijednost - ono što je cilj čovjekova djelovanja, ono čemu se teži, do čega je ljudima stalo, ono što vrijedi (vrijednosti ne postoje, nego važe, vrijede) dobro, lijepo, sveto, itd.

vrlina - krepost, poželjno svojstvo duha, duše, sposobnost djelovanja u skladu s određenim vrijednostima. sposobnost moralno valjanog djelovanja


Z

zaključak - misao o tome da iz jednog ili više sudova nužno slijedi novi sud (konkluzija)

zakon - postojan red pojava, način na koji se nešto mora odvijati, opšti propis, strogo propisan oblik djelovanje.

zbivanje (događanje) - određena povezanost pojava u vremenskom slijedu. ,,S-bivanje, kao ono što vremenski biva zajedno

zdrav razum - opšte prihvaćeni način mišljenja; opšte, zajedničko mišljenje (u nekim jezicima se tako i naziva: franc. sens commun, engl. common sense - zajedničko mišljenje), iako svako mišljenje sebe poima kao zdravo, ipak se kao takvo društveno nameće ono koje je u toj zajednici najzastupljenije, zato je zdrav razum mišljenje koje je zasnovano na predrasudama neke zajednice.

zlo - ono što ne bi trebalo biti, suprotno dobru ili još bolje - nedostatak Dobra

znanje - rezultat spoznaje, ono što se zna, ono što se može dokazati ili je rezultat neposrednog uvida svijesti

zrenje - neposredno uviđanje, intuicija, direktno posmatranje, bez posredovanja razuma


Ž

želja - (lat. cupiditas, desiderium) kao svaka čulna ili umska sklonost posjedovanju nečeg


Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment